Srbima ne treba Marfijeva patetika nego da što prije ode iz Republike Srpske i da ne oboli od osiromašenog uranijuma kojim je njegova zemlja uništavala srpske živote i srpska bogatstva u bjesomučnom bombardovanju NATO zločinačke agresije

Piše: Milorad GUTALJ

BiH, kao zajednica Srba, Hrvata i Bošnjaka, ne može opstati ni u najljepšim snovima odlazećeg američkog ambasadora Majkla Marfija, ukoliko se ne vrati izvornom Dejtonu uz međusobno uvažavanje njenih konstitutivnih naroda na ovom trougaonom geografskom području.

BiH bez Dejtona ne može opstati iz razloga što bošnjačka politika nema vlastitu diplomatsku ni suverenističku moć odlučivanja, nego vjeruje stranim mešetarima i diplomatama koji ovdje dođu, sprovode svoje interese, „nametnu“ neki zakon, naprave haos i odu, a Bošnjake, koji im bespogovorno vjeruju, ostavljaju u sve većoj nervozi i političkoj svađi sa komšijama već punih 30 godina.

Nekim neobjašnjivim čudom bošnjačka politika, oslanjajući se na strane „mešetare“, kao hipnotisana, aktivno radi na razgradnji bh ustavnog sistema, a da pri tome svaki pogrešan politički potez podvodi pod jačanje „države“ BiH.

U razgradnji BiH veliki doprinos ima aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović koji je, u kabinetu u kojem radi, postavio zastavu „Republike Bosne i Hercegovine“ koja je „neslužbena bošnjačka zastava i koja može da se postavlja ili nosi u naseljima sa bošnjačkom većinom, ispred vjerskih bošnjačkih objekata ili na svadbama ovog naroda“.

Ova zastava, prema dostupnim dokumentima, je imala službenu primjenu od 1992. godine, kao izraz želje tadašnjeg muslimanskog ratnog rukovodstva, pa sve do 1998. godine, kada je visoki predstavnik nametnuo sadašnju zastavu.

Bećirović je stavljanjem „neslužbene“ i nametnute zastave u svoj kabinet pokazao da Bošnjaci nemaju kontinuitet istorijskog trajanja jednog naroda koji u svom autentičnom genetskom hodu nije imao svoju zastavu, pa su objeručke prihvatili nametnutu zastavu visokog predstavnika sa petokrakama, dok su „neslužbenu“ sa ljiljanima „pozajmili“ od dinastije Kotromanića, sa kojom nemaju nikakvih dodirnih istorijskih korijena, a ni političkih tačaka, samo da bi pokazali nekakav kontinuitet državnosti.

Izbor je Bećirovića i Bošnjaka pod kakvim i čijim bojama zastave će se osjećati slobodnim narodom, ali isticanje „neslužbene“ zastave u uglu bošnjačkog dijela Predsjedništva, koju Srbi ne prihvataju ni kao dio bošnjačkog folklora, je politički scenario kojom se Srbima stavlja do znanja da je Bosna samo bošnjačka.

Posavljanjem ove zastave u kabinetu u Predsjedništvu, Bećirović je potro postojanje Srba u „njegovoj“ BiH, što mu je i životni i politički cilj.

Bećirović nije usamljen u BiH destrukciji, kao i napadima na Srbe i Republiku Srpsku, čak i Srbiju, koji su u poslednje vrijema izraženi do nivoa zabrinutosti.

Bošnjačkoj sveopštoj rušilačkoj politice svega što dolazi iz Republike Srpske i Srbije, pridružili su se i Zukan Helez, ministar odbrane, i Elmedin Konaković, ministar spoljnih poslova u Savjetu ministara.

Oni, kršeći sve dosadašnje potpisane ugovore između BiH i Srbije, ne dozvoljavaju da helikopter Srbije gasi požare na području Republike Srpske, smatrajući, kako doslovno kaže Helez, da vlastima Republike Srpske nije interes samo gasiti požar, nego zloupotrebljavati nesreću da omalovaže i devalviraju institucije BiH.

Republika Srpska, tražeći helikopter da zaštiti i spasi šumska područja, ne omalovažava institucije BiH, nego svojim kadrovima nastoji da zajedničke institucije BiH djeluju i rade u interesu naroda i da zajedničkim dogovorom stvaraju uslove da zemlja dejtonski funkcioniše.

Helez to ne razumije, neće nikada ni razumjeti, sve dok njegovom glavom upravlja onaj kome uopšte nije stalo do Heleza i Helezove BiH.

Ovaj trojac se protivi i dolasku policije iz Srbije da u ljetnjem turističkom periodu boravi u gradovima Republike Srpske, dok su srpske kadete, koji su boravili u Bratuncu i Prijedoru, odajući poštu ubijenim Srbima, okvalifikovali kao neprijatelje, a Srbiju kao agresora.

Pojačanoj paranoji i agoniji nefunkcionalne zajednice tri naroda, svakako, doprinosi i odlazeći Marfi koji u svojoj umišljenoj moći prilično nisko pada.

U posljednjim danima svog mandata u BiH, Marfi obilazi gradove Republike Srpske, u kojima ga niko ozbiljno ne shvata. Javlja se iz Trebinja, uz konstataciju da je divna hrana, da će se opustiti uz zalazak sunca, te da je u pozadini Arslanagića most.

/Prema istorijskim podacima, most je izgradio Mehmed paša Sokolović 1574. godine, a Arlsan aga naplaćivao putarinu preko mosta u vrijeme osmanske okupacije, pa je otuda u narodu ostao naziv mosta/.

Govoreći ljudima o divnoj hrani i ljepotama zemlje u kojoj žive, Marfi se ponaša kao da ovdje niko ne zna kako se zove, gdje živi, šta jede, niti šta je most, a ni zalazak sunca.

Pominjući Arslanagića most, Marfi zaboravlja da je njegova zemlja, ničim izazvana, rušeći avio-bombama 1995. i 1999. godine srpske mostove i druge građevinske objekte po Republici Srpkoj i Srbiji, ubijala nedužni narod.

Marfi, sad tom istom narodu priča priču o ljepotama zemlje koju Srbi koriste, grade, izgrađuju, obrađuju i, naravno, brane stoljećima od osvajača. Srbi, osim Arslanagića mosta, imaju i Jovana Dučića po kome je Trebinje mnogo poznatije od mosta preko Trebišnjice, ali Marfi ne razumije ulogu Dučića u istorijskoj i kulturno-duhovnoj vertikali Trebinja i srpskog naroda.

Srbima ne treba Marfijeva patetika, nego da što prije ode iz Republike Srpske i da ne oboli od osiromašenog uranijuma kojim je njegova zemlja uništavala srpska bogatstva i srpske živote u bjesomučnom bombardovanju NATO zločinačke agresije.

Srpskom narodu ostaju ljepote Republike Srpske u kojima se rađa, radi i umire. Marfijevo trajanje u ovoj ljepoti bilo je suvišno.

Marfi, narod Republike Srpske želi ti srećan put. A ako si „zakačio“ malo osiromašenog, kriva je tvoja zemlja.