U tišini starog Cetinja, grada koji je nekada bio simbol kulture i ponosa, dogodila se tragedija kakvu crnogorska istorija ne pamti. Na prvi dan nove godine, 2025. godine, mir ovog malog mesta prekinut je krvavim pohodom koji je ostavio duboke rane u srcima svih koji su čuli za ovu nezapamćenu nesreću. U središtu ovog zločina bio je Aco Martinović, čovjek koga su mnogi poznavali kao tihog i povučenog, ali čiji su postupci tog dana zauvjek promenili živote brojnih porodica.
Sve je počelo u lokalnoj kafani, mjestu gdje su se ljudi okupljali da uz piće i razgovor proslave dolazak Nove godine. Aco, star 45 godina, tog jutra ušao je sa puškom u ruci. Bez ikakvog upozorenja, otvorio je vatru. Vlasnik kafane, Mirko Vuletić, bio je prva žrtva, a za njim su pale još tri osobe. Mještani, koji su u tom trenutku bili prisutni, kažu da će zauvjek pamtiti prizor krvi koja se mješala sa ukrašenim stolovima.
Martinović se zatim zaputio ka kući svojih rođaka, blizanaca Marka i Miloša Martinovića. Ta dva mladića, koja su odrasla uz njega, dočekala su svoj kraj od ruke čovjeka koji im je nekada bio poput starijeg brata. Komšije govore da se iz kuće čula vriska prije nego što su odjeknuli pucnji, a onda je zavladala jeziva tišina.
Martinović nije stao. Njegov smrtonosni pohod nastavio se kroz još nekoliko domaćinstava. Među 12 žrtava bili su i dječaci stari 10 i 13 godina. Ti mali životi, tek na početku svog puta, ugašeni su na najsuroviji mogući način. Porodice su ostale slomljene, majke jecale, očevi njemo gledali u prazninu, pitajući se gde su pogriješili.
„Aco je bio miran čovek, nikada nismo pomislili da je sposoban za ovako nešto,“ kažu komšije. Ali, ispod te maske svakodnevice krila se duboka unutrašnja borba. Martinović je bio poznat policiji; 2005. godine osuđen je za nasilničko ponašanje, a u njegovom domu su pre par godina pronađeni eksplozivi i oružje. Da li je sistem zakazao? Da li se ova tragedija mogla sprečiti?
Cetinje, grad bogate istorije, sada je grad tuge. Ulice kojima su se nekada čula dečja graja sada su puste. Porodice žrtava okupljaju se u crkvama, tražeći utehu u molitvama. Ljudi pale svijeće ispred kuća gde su izgubljeni životi. „Ovo je rana koja nikada neće zarasti,“ rekao je jedan od mještana dok su mu suze tekle niz lice.
Dok policija i dalje istražuje motive koji su naveli Martina na ovakav čin, jedno je sigurno — ovaj zločin zauvjek će ostati urezan u kolektivno sećanje Crne Gore. Za mnoge, ovo nije samo pitanje pravde, već i pitanje kako dalje živeti s ovim gubitkom.
„Samo želimo da ovo nikada ne zaboravimo, da nikada ne dozvolimo da se ovako nešto ponovi,“ poručuju stanovnici Cetinja. Tragedija koja je zadesila ovaj grad nije samo njihova, već svih nas. U tišini njihovih molitvi, svi čujemo poziv na ljubav, mir i saosećanje.