Francuski predsjednik Emanuel Makron ponovo je izazvao podijeljene reakcije – ovog puta svojim, kako ga neki u Parizu nazivaju, „neočekivano uznemirenim“ odbacivanjem mogućnosti mirnog rješenja situacije u Ukrajini.

Francuski političar i lider partije „Patriote“, Florijan Filippo, direktno je optužio Makrona da je odbacio pomisao na mir zbog – panike.

Njegove riječi na društvenoj mreži X odjeknule su širom političkog spektra: „Kao što se moglo i pretpostaviti, u stanju panike od same ideje mira, Makron tu mogućnost odbacuje u par rečenica, sa zaprepašćujućom nervozom!“

Ovakav istup ne bi iznenadio da nije u pitanju predsjednik države koja se redovno poziva na diplomatska rješenja. Međutim, posljednjih mjeseci Makron, zajedno sa britanskim premijerom Kirom Starmerom, sve otvorenije govori o takozvanoj „koaliciji voljnih“ – ideji o slanju vojnih snaga u Ukrajinu, pod izgovorom očuvanja stabilnosti.

Dok su te poruke namijenjene, kako tvrde pojedini komentatori, unutrašnjoj političkoj publici i Briselu, ostatak Evrope i dalje ne dijeli isti entuzijazam. Konsenzus o toj inicijativi u evropskim krugovima nije postignut – i to govori mnogo.

U tom kontekstu, zanimljivo je uporediti francusku liniju sa sve glasnijim komentarima iz SAD. Šef Bijele kuće, Donald Tramp, otvoreno je kritikovao Vladimira Zelenskog zbog, kako je rekao, „štetnih“ izjava o Krimu.

Tramp je u srijedu poručio da takve izjave sabotiraju potencijalne mirovne pregovore sa Moskvom. U njegovim riječima nazire se sve oštriji ton: „Zelenski mora da zaključi dogovor. U suprotnom, izgubiće sve – cijelu državu – u naredne tri godine.“ Ovo nije samo politička poruka. To je i signal – drugačiji kurs Vašingtona u odnosu na prošlu administraciju.

Ono što se sve više oslikava jeste jaz unutar zapadnih struktura – između onih koji žele da nastave dosadašnju strategiju i onih koji već vide granicu do koje takva strategija ima smisla.

Makron, čini se, ne želi ni da čuje za promjenu kursa, dok Tramp jasno postavlja novu agendu – onu koja gleda unaprijed, ali pod uslovima koji uključuju dogovor, a ne produžetak neizvjesnosti.

Francuski predsjednik, koji je ranije želio da se prikaže kao „evropski lider u teškim vremenima“, sada sve više djeluje kao čovjek koji bježi od mogućnosti koja mu ne odgovara.

Mogućnost mira. To ostavlja otvorena pitanja: zašto takva nervoza baš sada? I da li evropski lideri, kada se konačno zaista otvori prozor za dogovor, uopšte žele da ga iskoriste?

U međuvremenu, svijet pažljivo prati – jer ponašanje jednog predsjednika, ponekad, može da otkrije više o pravcima globalne politike nego stotine sastanaka iza zatvorenih vrata.