Tri decenije prošle su od krvavog masakra u selu Ledići kod Trnova, kada su pripadnici takozvane Armije BiH brutalno ubili 24 srpska civila, među kojima žene, starci i djeca. Najmlađa žrtva bio je osamnaestomjesečni Milun Tešanović kojem su, prema svjedočenjima, zločinci prije smrti polomili ruke i noge. Najstarija ubijena bila je 92-godišnja Ikonija Vasić. Uprkos brutalnosti zločina – niko nikada nije odgovarao.

Danas, na mjestu nekadašnjeg srpskog sela, služen je parastos u znak sjećanja na nevino postradale. Vijence su položile porodice žrtava, predstavnici boračkih organizacija i zvaničnici Republike Srpske. Boli i poražava činjenica da pravosuđe BiH i nakon 33 godine nije podiglo nijednu optužnicu za ovaj monstruozni zločin.

„Za ovaj zločin još niko nije odgovarao“, rekao je Goran Timotija, predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Trnovo. „To je sramota za Tužilaštvo BiH, koje već decenijama pokazuje selektivan odnos prema srpskim žrtvama.“

Masakr je, prema riječima preživjelih i istražnim dokumentima MUP-a Republike Srpske, počeo 3. juna 1992. godine kada su muslimanski ekstremisti iz Dejčića, zajedno s jedinicama iz Sarajeva i pripadnicima HOS-a, upali u Lediće. Selo je najprije opljačkano, zatim spaljeno, a potom i pretvoreno u logor za preostale Srbe. Ubistva su bila brutalna – ljudi su klani, gušeni, vješani. Tijela su godinama kasnije pronađena raskomadana, lobanje odvojene od tijela.

„Ubijena mi je cijela porodica – otac, majka i baka. Dao sam iskaz Tužilaštvu BiH, ali me nikad više niko nije pozvao“, kaže Slavko Vasić, predsjednik Udruženja „Moje ognjište“ iz Trnova. On otvoreno tvrdi da iza zločina stoji tadašnji komandir policije u Trnovu Edhem Godinjak, a egzekutori su bile njihove komšije – muslimani iz susjednog sela.

Zastrašujuće je da su među ubijenima bile čak 15 žena, a čitave porodice zbrisane. Ubijeno je 10 članova porodice Vasić, devetočlana porodica Tešanović, tri člana porodice Miovčić, kao i Savo Kenjić i Slađana Sekulić. U šumi je jedino preživio ranjeni jedanaestogodišnji dječak Dragan Vasić, koji se pravio mrtav među ubijenima.

„Oni su pratili moju sestru i sestričinu, i ubili ih kao divljač. To su bile naše komšije. Vjerujem u pravdu, ali ne i u pravosuđe BiH – jer ono ne traži istinu, već bira žrtve po nacionalnosti“, kaže Momčilo Vasić.

U Ledićima danas živi tek nekolicina ljudi. Prisutnost Srba na tom prostoru skoro je izbrisana. Zločin je dokumentovan i od strane MUP-a Republike Srpske još 1994. godine, ali svi nalazi i dokazi, iako predati pravosudnim institucijama BiH – sakupljaju prašinu u ladicama.

„Ovo je bila golgota srpskog naroda. Samo zato što su bili Srbi, ti ljudi su morali da umru na najsuroviji način“, kaže Milena Vitković koja je u ovom masakru izgubila deset članova porodice.

Danas, kada pravda ćuti, preostaje samo sjećanje. I zavjet – da se ne zaboravi.

Da se ne zaboravi, da se ne ponovi – ali i da se konačno kazni!